JELENA OKSENFELD, rođena u Sarajevu, 24.06.1978. Ne bih ništa mogla reći o sebi a da ne kažem kako potječem iz umjetničke porodice. Moj djed, Mario Mikulić, je ostavio neizbrisiv trag na sviju nas svojim talentom I radom koji je ostavio iza sebe. Bio je jedan od najpoznatijih jugoslovenskih slikara. Dugujem I majci, Bojani Mikulić, također talentovanoj umjetnici I bivšoj profesorici Umjetničke škole u Sarajevu, dosta toga. Moja braća jednako imaju “umjetničke” gene. Nikola je dizajner, a Vedran je poznati street art umjetnik, kod nas i vani. Iza mene je dugih dvadeset i pet godina rada, a počela sam raditi i prije nego što sam završila studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Odsjeku grafičkog dizajna. Moj početak karijere je vezan za ilustracije slikovnica. Radeći za najmlađe je bilo važno i lijepo iskustvo jer su djeca najbolji i najiskreniji kritičari. Njima se nešto ili svidi ili apsolutno ne svidi. Trećega nema. Ilustrovala sam na desetine slikovnica koje mi i dan danas vraćaju osmjeh na lice.

U ratnom periodu sam radila kao kostimograf i scenograf na Akademiji scenskih umjetnosti. Angažman u ratu je za mene bila i olakšavajuća okolnost, bijeg od surove realnosti. U nedostatku materijala za kostime morali smo dosta improvizirati i sve praviti sami. Suština umjetnosti je takva da kreacija odoljeva svakom vidu nedostaka ili manjkavosti i onda ona dolazi do izražaja, pa su tako u ratnim godinama nastale scenografije za predstave kao što su “Mandragole” i “Tigar” od Ahmeta Imamovića i Dragana Marinkovića.

Više godina sam radila, na moje veliko zadovoljstvo, sa Suadom Kapić ( Medijska kuća Fama ) na projektu “Srebrenica – mapiranje genocida”. Ovaj rad smatram svojim ličnim doprinosom u osvještavanju i dokumetovanju stradanja kroz koje smo prošli tokom rata. Ovaj značajan i bitan projekat mene zatiče u periodu dok nosim svoga sina i pred sami porod, završavam svoj dio posla, zatvaram laptom i donosim Marija na svijet. To je bila kombincija veoma snažnih i suprostavljenih emocija. Od neizmjerne tuge zbog Srebreničke tragedije, do zadovoljstva sa urađenim i postignutim, pa sve do ličnog uzbuđenja i sreće zbog rođenja moga djeteta.